Dan prvi
Bijaše to oblačan i neobećavajući dan, ali uzbuđenje se nakupljalo u nama kako se približavalo vrijeme polijetanja. Najmanji avion od svih na pisti bio je naš. Yes! Zauzele smo strateške položaje u avionu kraj prozora (kako 'ko), osmjehnule se tetama konobaricama i čokoladnim košarkašima. Let uopće nije bio dosadan, dapače, uživale smo u drndavim tonalitetima našega „čepela“ praćenima plesom propelera. I stigosmo.... J Kad smo uvidjele nešto malo, plavo, zabundano (Glavna tetka) na aerodromu, uvjerili smo se da smo na pravom mjestu, u Bruxellesu. Nakon brzinskog smještaja u hostelu, pohitale smo u noćno upoznavanje Leuvena. Za početak, gdje ćemo prvo nego u shopping ulicu na kraju koje se nalazi najveća mudrost Leuvena: Fons sapientiae, slika i prilika studenata u Leuvenu (bilo domaćih ili stranih).
Na sljedećem koraku, pred nama su se ukazala kičasta čuda, Stara gradska vijećnica i crkva sv. Petra koju s druge strane trga budno prate policajci iz policijske stanice kojima je to glavni opis radnog mjesta uz naplaćivanje globe sumanutim biciklistima (a i njih je malo jer ipak je to civilizirana Europa). Na ulazu u Munstraat gle još jednog čuda, ispružena gola tetka (ali ne prava) za koju nismo sigurni što predstavlja. Hodajući dalje ulicom stigosmo na ogroman trg ispred leuvenskog NSB-a kojeg krasi zelena buba na „ražnju“ (jedini modernistički spomenik u gradu).
Pa bio bi red da se nešto i pojede. A kuda ćemo nego u studentsku menzu. Ogromne porcije pokvario je oku ugodan umak s okusom tempere (doslovno), ali pomfrit je spasio stvar.
I kako drugačije završiti dan nego u birtiji i to u onoj najvećoj u Europi, na trgu Oude markt, s više od 50 birtija. Zasjele smo u Com.mediu ispijajući pivo za curice zvano Kriek i jednu čašu svijetlog Leffea posvećenog jednom uvaženom kolegi.Dan drugi
Nakon prekasnog buđenja pohitale smo na hostelski doručak koji je bio iznenađujuće obilan i dobar. Kako je naša glavna tetka radila bile smo osuđene (ili počašćene) na samostalan obilazak grada, ovaj trgovina i slobodno možemo reći da smo u tome bile vrlo uspješne. Došlo je vrijeme za ručak u Quick-u pri kojem smo s osobljem koje ne zna engleski konverzirale rukama i nogama, ali ipak smo se uspjele najesti. Tko kaže da shopping ne iscrpljuje... Nakon kratkog odmora u hostelu uslijedio je sastanak kod stepenica već spomenute vijećnice s Glavnom tetkom koja je doletjela s vjetrom u kosi na svojoj maloj rozo-bijeloj biciklici.
Opet jelo... Ovaj put je na meniju bio wok (riža ili špageti s čudnovatim povrćem i dobro poznatom piletinom). Dan smo završili birtijanjem s našim znanstvenicima Hrvatima koji su nas počastili s vrhunskim belgijskim trappističkim pivom Westmalle (proizvode ga redovnici po skrivenom receptu).
Dan treći
Kišno prijepodne smo provele ispijajući prvu jutarnju kavu nakon koje smo obavile glavni shopping (Wibra, H&M, C&A, Pimkie...), a poslijepodne u iščekivanju jedinog muškog igrača u našoj momčadi za kojeg do zadnjeg trena nije bilo sigurno da li će doći zbog štrajka uvaženog osoblja Croatia Airlinesa (koji je na sreću odgođen).
I evo našeg Rukija koji je uspio sam doći s ogromnog bruxsellskog aerodroma do Leuvena. Živio Ruki! Kad smo već kod čuda, ovaj put nas je „uveselio“ bezukusni omlet i ananas u kombinaciji sa zapečenim sirom. Ovaj dan nije završio birtijom nego nas je Glavna tetka natjerala da brzinom munje pokupimo torbe u hostelu i nacrtamo se na željezničkom kolodvoru na vlaku za Bruxelles u kojem smo proveli sljedeće dvije noći.Dan četvrti
Ali iz muške perspektive... Krenuo sam (to se odnosi i na radnju a i na brojčano stanje) u Bruxelles u podne. Nažalost, nije bilo nikoga u redu za check in na aerodromu tako da sam taj dio obavio za jedno 20 sekundi. Nakon sastanka sa tetkama pošli smo u menzu koja je gotovo potpuno ista kao i menza na Savi, osim što u ovoj ima WC papira. U Bruxellesu smo ujutro odmah otišli do Atomiuma koji je ostatak sa World Expo-a iz 1958. Tamo nas je dok smo išli kupovati karte načula jedna gospođa iz naših krajeva koja je oduševljeno odlučila da smo svi studenti i još nam ubacila jedan besplatan audioguide. Pouka ove priče, gdje god kupujete negdje vani nešto, pričajte glasno na materinjem jeziku.
Te kalorije su joj kasnije trebale pošto smo započeli pohod muzejima: muzej čokolade... u kojem smo se zadržali dulje nego što smo očekivali tako da zapravo nismo stigli niti u jedan drugi jer SVE u Belgiji radi do 6 popodne. U našem lutanju naišli smo na park u kojem je spomenik Gerardusu Mercatoru (po kojem se valjda zove istoimeni lanac supermarketa) [neeee Ruki, to je slavni belgijski kartograf]. U tom istom parku se nalazila i hrpa parova. Čini se da Belgijanci kada žele učiniti nešto romantično odvedu svoju bolju polovicu u supermarket???? Nismo htjeli večerati u Quicku, već negdje otmjenije pa smo otišli na sendviče i pomfrit. Ako vas zanima kako se na ovim prostorima jede pomfrit svi će vam spomenuti andaluzijski umak koji se zapravo sastoji od 60% majoneze, 30% senfa, i po 5% papra i ketchupa. Zapravo je dosta fino. Nakon toga smo se počastili waffletima i potražili pivnicu sa najneugodnijim konobarom u gradu. Našli smo je.
Večer je završila spremanjem u krevet koje je prekinuo veseli i vidno zbunjeni Španjolac tražeći legendarnog Ricarda (među ostalim jer ga nikad nismo vidjeli). Živio Ricardo!Mali dodatak iz ženske perspektive (opet):
Dan smo popunili traganjem za čokoladama i šetnjom po Bruxsellesu.>Kraljevska palača, gradski park, Europska četvrt s statuom Roberta Shumana i zgradama Europskog parlamenta i komisije, slavoluk pobjede samo su neke od znamenitosti kojima se Bruxelles ponosi. A ono što najviše privlači turiste je mali, goli (a ponekad odjeveni) Maneken Pis dok ga starosjedioci ne mogu smisliti.
Dan peti
Momčad je sama stigla iz Bruxsellesa u naš najdraži Leuven. Živjela momčad! Kako je bila nedjelja, bio je red otići pomoliti se Bogu za sretan dolazak i odlazak iz „Zemlje Čudesa“. Misa uz krštenje malog Stevena bila je opći haos (u pozitivnom smislu).
Nije bilo etničke skupine koja nije prisustvovala misi (Kinezi, Japanci, Nijemci, Francuzi, Amerikanci i naravno, mi Hrvati!). Čovjek bi pomislio da s tim sve završava, ali ne! Belgijska crnačko-bjelačka mlada familija pripremila je dernek uz kojekakve „điđe“ (od piletine do šampanjca). Ovo je bila samo uvertira u pravi dernek kod Glavne tetke. Pizze svih mirisa, boja i okusa našle su se na stolu dnevnog boravka studenskog doma pod palicom glavnog dirigenta kuhinje, našeg Rukija. Da ne bi sve ostalo na slanom, ovaj dan smo zasladili mini palačinkama s raznoraznim namazima (pekmez, lino lada i neizbježna krema od speculoosa). Dok smo čekali da se smiri nespomenuto nevrijeme, redovito smo kontrolirali situaciju u našim firmama (facebook d.o.o., gmail d.o.o....). Kad se spomenuto nevrijeme smirilo, gonjeni vjetrom koji je puhao na sve strane, stigli smo među idilične kućice, Groot Begijnhof, nastanjenj sveučilišnim facama. Nakon toga uslijedila je prefina, topla večerica predvođena zgodnim i finim konobarima restorana Quasimodo Notre Dame. Gušili smo se u pravom belgijskom jelu, volovanima (kula od lisnatog tijesta ispunjena umakom od gljiva, piletinom i tko zna čim finim) i manje pravim belgijskim jelima, makaronima sa sirom i šunkom i špagetima s gljivama, šunkom i špekom u umaku od rajčice.
Pošto smo još prvi dan uočili da je popularno pušiti nargilu očajnički smo tražili mjesto gdje bismo mogli zadovoljiti tu želju. Međutim, spomenuto nevrijeme srušilo je skelu na našu odabranu pušionicu i pristup joj je bio onemogućen pa smo zadnju večer u Leuvenu proveli u već poznatoj birtiji „Com.media“ na posljednjem Krieku i Stelli gdje nas je, prepoznavši naš jezik, iznenada zaskočila konobarica iz Makedonije (koja obožava našu sapunjaru Dolina sunca).
Dan šesti
Ah, povratak.... Sami samcati, bez glavnog kapetana momčadi napustili smo Leuven i ukrcali se u veeeeliki avion za najdražu nam Hrvatsku. Sretno smo sletjeli. Živio Ricardo!!!
Momčad čine: Ines, Tanja, Maja, Ruki, i naravno, Glavna tetka
