EU nevolje - summary :-)

Long time no see - opet :( Najnevjerojatnija stvar je da su moji posjetitelji još uvijek marljivi i klikaju :-) (cak niti RSS ne troše...)

Nije da baš imam što zanimljivog za reći, osim završiti priču o EU-nevoljama.

Zadnji put smo stali na posjetu dragoj teti u općini koja mi je rekla da ne moram doplatiti za "hitan" postupak, da će to sve biti u redu i moja residence permit stići na vrijeme. Naivni Ivki... Naravno, nije stigla, skupila sam se u Ameriku smišljajući kako da se vratim, u ruksaku papir na nizozemskom koji (valjda) kaže da mi je izrada kartice u tijeku.

(ne, nećete dobiti post o Americi, to ipak nije KUL, al da je bilo zanimljivo - bilo je. Da to nije zemlja mojih snova - nije. Da sam imala desetak neugodnih avionskih iznenađenja i 3 rebookinga - jesam).

Prvi EU problem je počeo kada sam trebala izaći iz briselskog aerodroma u transfer zonu za Ameriku (originalna ideja je bila da idem prvo u Munchen, ali eto prvog rebookinga :-( direkt u USA!). Gleda polic'jot, gleda, pasoš, viza, pasoš, viza...
- A kako se vi mislite vratiti u EU?
- Ummm.... ?
- Pa, vaša viza je single viza, nećete se moći vratiti.
- Ma hoću, ma ja sam iz HR, ma smijem natrag, ma imam neki papir, ma zar je bitno....?
(lik maše glavom...)
- A gdje vam je boarding card?
- Ummm, nemam boarding card, dobit ću ga na gateu, imam Transfer Management card, upravo su me rebookali, pa su me tamo poslali po boarding kartu...
- Ali ja vas ne mogu pustiti u transfer zonu bez boarding karte...
(kosa mi strši van)

Ukratko, pustio me, mašući glavom, i prijeteći mi ne-povratkom u EU. Who cares.

Povratak iz USA: još poneki rebooking, no, uspijevam uletiti na munchenski aerodrom, gdje ću, o nevoljo moja, trebati ući u EU (onaj let kasnije za Brussels je "domaći", unutar Schengena). U Njemačkoj mi čak ni moj KUL-šef ne može pomoći (ideja je bila da ga zovem ako završim u ćuzi negdje u Briselu, iako ne znam kako bi mi on pomogao, ali ipak je ovo zemlja čuda).

I da je sve po planu, imam ukupno 50 minuta do polijetanja sljedećeg aviona. Naravno, avion iz Amerike kasni 15 minuta - kaos počinje. Jurim ko blesava, provlačim se među ljudima, policijska kontrola... Gleda lik pasoš, vizu, pasoš..

- Vi ne možete u EU...
- Aaaaaa..... (još 20 minuta do polijetanja),
- ma mogu
- ma ne možete
- ma ja sam HR građanin, mogu ko turist i ne treba mi viza,
- da ali vaša viza je single entry,
- ma pustite vizu...
vadim papir na nizozemskom da mi prave ID i objašnjavam Nijemcu što tu piše

Nakon 5 minuta me pusti nekako.... Jurim dalje, security kontrola, "Nema žurbe" kaže lik, reko ima ima .... "Vadite van tekućine" (nikad me nitko nije tražio da ih vadim van). Ok. Torba: moram pogledati torbu kaže ženska - šta je ovo? Reko Muffin - kolačić :) Aha, kolačić (btw cijelim putem nosim hrpu sendviča i jedan "pire od jabuke" - kašicu za bebe, nitko mi ga nije ni taknuo). Šta je ovo? Fotić. Upalite ga.... Aaaaaa..... Ok, prošlo to, jurim dalje, dođem na gate, upravo smo zatvorili let, vi ste iz Chicaga jelte, zvali smo vas 2 puta, too bad, idite u Lufthansu da vas rebookaju...

Priča se nastavlja, no više nije važno, sjedim na aerodromu 5 sati, nestane mi prtljaga u Briselu (došla je letom prije :D) i tako to.

Zaključak I: 5 minuta gnjavljenja drota - uništilo mi cijeli, ionako poprilično loš dan (to je samo šlag na torti, uzevši u obzir cijeli povratak iz Amerike).

Zaključak II: mnogi u ovoj priči nisu bili u pravu. Od belgijske ambasade u Zagrebu pa nadalje... :-( Tužno je da nešto tako jednostavno može ispasti tako komplicirano :-(

Dok sam bila u Americi, poziv za dolazak po karticu me uredno čekao u pošti. Zakasnili su samo par dana :( I dođem po karticu, usput pitam tetu trebam li ja to vratiti prije odlaska, a teta krene: "Daaa, ali ne samo da trebate vratiti, onda ćemo vam mi dati papir broj taj-i-taj, i onda ćete vi kad se vratite u Hrvatsku otići kod 'svojih' i onda ćete im reći da više ne živite u Belgiji, jer oni sad znaju da vi živite u Belgiji..."

O nebesa, zašto, kako, pa tko zna da živim u Belgiji? MUP, MVP? Zašto se to mora znati? Živo me zanima kakav je to sad moj "status" u HR?

Inače, moj verblijftitel, ilitiga dozvola boravka, je baš simpatičan. To je isti standard kao naša osobna, ista veličina, isti format brojkica odozada, čak su i one roza-bijelo-plave boje tamo (ja glupača uvijek mislila da to ima veze s hrvatskim bojama :-) ). Ajd nek je barem nešto negdje standardizirano...

Ali ima još: odoh ja za Uskrs u Domovinu. Doletim u Frankfurt, i vrijeme je za suočavanje s EU. Sad sam sva sretna, prvo idem doma - ne mogu mi ništa, drugo imam verblijftitel (iako mi sad ne treba) :-) I opet ustaljena shema: pasoš, viza, pasoš, viza... Ljudi na drugom šalteru prolaze li prolaze... Konačno lik progovori:
- Do you speak English?
- Of course...
- How long have you been in EU?
- 2 months...
- ..mmm... why?
- I am studying here.
- Where?
- In Belgium
- Did you come from EU now?
- Yes.
- Where from?
- Belgium? Brussels...
- Aha....
I još malo pasoš-viza kruga, pa me konačno pustio van iz EU. Šta je to bilo - ja nemam pojma. Očito moja viza uzrokuje totalni kaos - ljudi se stiltaju čim ju vide :-(

I konačni, veliki test: povratak iz Zagreba, briselska policija, sva sretna vadim svoj verblijftitel... Lik se smješka:
- Spreekt u Nederlands?
ooooo, imamo novi tretman, fino, fino :-)
- Nee, helaas :-(
ultra kratak pogled na dokumente:
- You are staying only one year here?
- Yup...
- ok, great, enjoy :-)

Jeeeeeej.... 7 tjedana, 2 muke i jedan propušteni avion. Cijena verblijftitela :-)

I konačni današnji kraj: pisamce u pošti... brrrr, što sam sad napravila, pa platila sam stanarinu, tko, što? Grad Leuven. Veliko im je veselje što sam njihov novi stanovnik te me pozivaju (sa stotinama drugih, naravno) tada-i-tada na druženje, besplatni obilazak stare vijećnice i poklanjaju mi 120 popusta u leuvenskim trgovinama :-)

Fini ljudi ti Flandrijci, što jest - jest...