I want to ride my bicycle

Tako kažu Queenovci... I don't want to, ali ću morati. Ovaj grad je taman za bicikl - mrvicu je prevelik da biste hodali okolo, a tako je zbijen da busevi (kojih je ogroman broj, upravo nevjerojatno i pomalo neoptimalno) mile kroz grad s 10 na sat, i staju svakih parsto metara... Drugi razlog što su tako spori je da su busevi predzadnja karika u lancu prometa - prvi su pješaci, koji hodaju kako hoće, onda su biciklisti, koji voze kako hoće (ali ne bi smjeli), pa slijedi bus... A auti? Nemojte mi doći u posjet - autom! :)

Bicikl... Ovdje se bicikli većinom unajmljuju. Postoji Velo, koji iznajmljuje "bicikle", za male pare (33 € me došlo 6 mjeseci bicikla). A zašto je bicikl u navodnicima? :-) :-) Kad sam ga unajmila, moji su pitali: "jel kao tvoj (ukradeni) Metro-cikl?" MOLIM? Metro-cikl? Moj Metro-cikl za 600 kn je apsolutno čudo tehnike, a ovi bicikli ovdje su doslovno krama... Ne, ne preuveličavam, s ovim biciklima ne biste htjeli otići do lokalne trgovine, a kamoli do, npr. FER-a (koji bi to smijeh bio :D :D). Ovdje je ideja imati što stariju kramu, kako biste izbjegli krađu, jer je to jedina vrsta zločina koja ovdje cvate (inače je grad ultra-siguran).

Krama iz mog paviljona...

I tako ja odem po svoje biciklo... Trenutni je izbor bio njih 20-ak, sve jedan gori od drugoga. Sjetila sam se mudrih riječi Španjolca-cimera na poslu: "Choose white or pink, otherwise you will not be able to find it" :-D I zamislite, našla sam si white-purple bike :D Ipak sam ja curica... Jedino je problem što je bicikl - mali. Istina je da je mene strah velikih bicikala, posebno ako moram zakočiti i spasiti se kad se ispred mene pojavi Leuven-bus (znam da sad kolutate očima, vi biciklisti, što ću vam ja, život mi je mio). Mislim da ću ga zamijeniti dok se samo malo naviknem na bicikle i promet...

Da je samo mrvicu veći... al baš je sladak, u usporedbi s drugima...

I dakle, uzmem ja bike i slijede problemi:

• po gradu se jedva snalazim pješice, kamoli bikeom. Ulice su zbijene jedna do druge, sve su zgrade u centru iste, a nazivi ulica nit' su pamtljivi niti lako izgovorljivi... I sad ja moram dovesti bicikl kroz: Minderbroederstraat, Kapucijnenstraat, Sint-Jacobsplein, Hertstraat, Kaboutermanstraat (iz ove ulice ulazim u dom, a ti Kabouteri su vrtni patuljici :D)
• osim naziva ulica, obavezno moram gledati i prometne znakove. To je poprilično komplicirana stvar, jer hrpa znakova ima iznimke za bicikle, i sad osim što se vozim i pazim da me netko ne pogazi, i da uđem u pravu ulicu, još moram to uspjeti pročitati i prevesti si u glavi :D (‘Fiets toegestaan tussen 19 en 11u’, ‘Uitgezonderd laden en lossen van 6u. tot 11u.’, ‘Verboden fietsen te stallen vanaf...‘)
• 4 su sata popodne - rush hour i pada kiša, imam ruksak od barem 4 kile na leđima

Smijte se vi koliko hoćete, ali količina panike u tih kilometar i nešto je bila jednaka strahu prije i na usmenom ispitu iz Elektronike 2 (pozdrav teti Julijani, dala mi je jedinu tricu u povijesti, ako ne računamo Likovni u osnovnoj školi... :-) ). Situacija u kojoj moram skrenut lijevo, ali, ali ... iza mene je BUS, ogromni, zuti Leuven-bus... i onda prođem ravno jer se bojim, ali, ali, pa ravno je prava velika, glavna cesta, ito s (ok, malim) rotorom... kako ću sad, pobogu, na rotor? mo'š mislit da će mene netko čekati dok se ja vozikam unutar rotora?!?

Nevjerojatno, ali čekali su. I bus je bio dobar. Nitko mi nije napravio nikakvo zlo, navikli su na glupe bezglave bicikliste. Ali, nasljeđe iz Hrvatske neće tako lako nestati... Ne mogu baš zamisliti da se u 4 popodne bezbrižno vozim npr. Savskom skupa s autima (vožnja pločnikom je najstrože zabranjena i masno se kažnjava). No, ovdje to nekako funkcionira...

...

Sreća moja, te je noći pao snijeg, i baš je bilo super jer, eto, neću voziti bicikl :-). Ali, ali, ovdje se bicikl vozi i po kiši i po snijegu, i po ledu... Evo, sad sam se ohrabrila, nedjelja je, prometa nema, provozala sam se do faksa i natrag, profulala hrpu cesta, triput gledala kartu kud sam sad zalutala :-D (i inače se vrhunski snalazim u prostoru :-) ), i još uvijek sam živa... Na povratku, uzbrdo, mi je trebalo 12 minuta. S obzirom da živim na pravom, pravcatom brdu (koje sam ja sreće, jedinom u Leuvenu, izgleda :) ), i da imam bicikl potpuno krive veličine, i da mi je sport oduvijek bio jača strana, predviđam se vratiti u ZG s 10-ak kila manje (ali nadam se da će mi svi ekstremiteti i dalje biti na broju)... jedino bi mi belgijske čokolade mogle pokvariti računicu...

...a možda da odustanem od bicikla? :)

Za one koji žele znati više, priručnik za bicikliste kojeg je izdala policija ima 83 stranice :)