14 dana...

... eto slavim. 14 dana i još sam živa :D Zapravo mislim da je 14 dana neka granica u kojoj se prestaješ osjećati izgubljeno, novo, strano... stvari prelaze u rutinu, život ti postaje sređeniji, ne obraćaš više pažnju na nazive ulica, ne tražiš grčevito po karti "shit, 'oće ovaj bus skrenuti ili produžiti ravno?", više te ne dira kad potpuno fulaš smjer busa iako je vani -6 i kasna je večer, navikao si na "nove prilike" u belgijskim menzama, smješiš se nepoznatim ljudima na hodnicima faksa (pri čemu te oni blijedo gledaju i vjerojatno smatraju luđakom), besramno piješ preko nekoliko DOBRIH (sjetimo se samo Njemačke i tamošnjih kava...) besplatnih kava dnevno na faksu za "osoblje i njihove goste", kritizraš faks, državu i sve ostalo...

U međuvremenu sam dobila bankovnu karticu i pisamce od čike policajca da me "posjetio ali nisam bila doma". Dakle, nakon što se prijavite u "grad", posjeti vas čiko policajac, da vidi gdje živite i jesu li to normalni uvjeti (npr. parovi moraju živjeti u barem 27 m2). Tek ako je sve u redu, s dozvolom policajca možete zatražiti boravišnu dozvolu (tj. ne da možete nego morate, za nas Balkance).

Ono što je u svemu tome nezgodno je da - sve traaaaaje. A meni se malo žuri... Problem je da početkom ožujka moram u Ameriku, a očito se moram i vratiti u Belgiju poslije. Što samo po sebi ne bi bio problem, ali problem postaje kada mi je viza Single entry. A zašto je Single entry? Zato što belgijska ambasada ne izdaje Schengenske Multiple entry vize ni pod koju cijenu. A zašto ne bih mogla ući u državu kao obični hrvatski građanin? Pa zapravo, mogla bih. Ali možda ipak ne smijem, iako me i ambasada i "grad Leuven" uvjerava da ipak smijem, iako to nigdje ne piše. Onda pitam predragog mi lika iz flamanskog Ministarstva obrazovanja, koji se kao brine o meni, o tome:
- Ne, ne smiješ nikud van dok ne dobiješ belgijsku dozvolu boravka
- OK, ali ja MORAM van, to mi je u opisu posla da idem van. Hrvatski sam građanin i smijem se vratiti u Belgiju kad god hoću, iako mi je viza single-entry
- Aaaaa, opet sam zaboravio, da ti imaš vizu, ti nisi iz EU. Stalno zaboravljam da Hrvatska nije u EU
- E, fino. Pa zašto ne mogu ući onda? Grad Leuven je rekao da mogu.
- E, jel imaš papir od grada Leuvena da smiješ tu biti?
- Imam, naravno. Ističe onog dana kad slijećem iz Amerike, jer je to točno 1.5 mjesec od kad sam došla
- Jao, jao, kvragu. Pa kud baš taj datum, šta se nisi mogla prije vratit iz Amerike (?!?)... Jer da je datum dulji, onda ipak ne bi bilo problema, al sad će bit sumnjivo ako želiš ući u državu na dan kad više ne smiješ biti u gradu u kojem živiš
- ...... ummm, ali svi mi kažu da to SMIJEM iako službeno NE SMIJEM
- mda... pa onda probaj, al molim te, nemoj mene zvati ako te ne budu htjeli pustit natrag u zemlju... Još da ideš vlakom ili busom, bilo bi OK... Ne ideš vlakom ili busom, jelda?
- Khhhm, idem u AMERIKU. Idem avionom, hvala na pitanju...

Uglavnom, gledali ste Toma Hanksa u Terminalu? Neloš film. To bi mi se vrlo lako moglo dogoditi, ako se netko ne požuri s papirologijom...

Bankovni računi i stipendija, to je isto lijepa priča. Dakle, opet lik iz Ministarstva, priča sve u 16, bila kod njega u Brusselsu na razgovorčiću s još par belgijskih stipendista:
- Da, znate, niste dobili novac od stipendije. I nemamo pojma kad ćete ih dobiti. Znate, početkom ove godine smo prešli na novi sustav vođenja računovodstva (hmmmm, da nije SAP možda :D), i znate, od tada, nitko živ nije dobio nikakve pare. Nismo isplatili stipendije za siječanj, ni za veljaču. Nemamo pojma kako bismo to napravili. Znate, svaki dan me zovu bijesni studenti koji nemaju više para za živjeti i urlaju na mene, ali ja im ne mogu pomoći. Danas me eto zvala Amerikanka koja se izvikala i rekla da će ona podići pare sa svoje Visa kartice, a da će Ministarstvu poslati troškove transfera. Ja sam joj objasnio da to ne možemo platiti. Onda je moj šef rekao da sam joj trebao reći da samo pošalje, jer bi onda on tim papirom mahao našem Računovostvu da poduzme nešto. Ali znate, ja se toga bojim, jer će onda Računovodstvo, kad ja dođem tražiti nešto za vaše stipendije reći: "Aaaa, to je onaj s onim šefom koji viče na nas. Stipendije? Aha, fino. Evo stavit ćemo ih na dno ove velike hrpe." I znate kad ćete ih dobit? NIKAD. Zato ja moram biti dobar s računovodstvom i ne smijem previše inzistirati, inače nam nikad neće dati pare, jer znate ipak su oni tu najvažniji, bez njih ništa ne možemo. Uglavnom, nemojte me pitati kad ćete dobiti pare, ja se nadam da ćete ih jednom dobiti...

(ali doslovno ovako ide priča.... Nevjerojatan je...)

Na tom sam razgovoru saznala i da sam (naravno!) zdravstveno osigurana u Belgiji kako su i obećali. Kad sam mu pokušala objasnit da je moj jadni šef morao platiti 5000 kn našoj šugavoj zemlji čiji zaposlenik ja JESAM da bi me poslali na put iako mi Belgija želi pokloniti osiguranje, a moram platiti jer "imamo ugovor s Belgijom pa moramo platiti" (?!?!?) bio je izrazito bijesan i lupao je šakom o stol: "How stupid can your country be? What does your Ministry of Education do?" ("Really stupid. Nothing. Don't get me started to talk about them."). Sorry, šefe, propalo nam je 5kkn, za apsolutno i potpuno - NIŠTA. Još ću imati probleme ako mi se nešto dogodi, jer imam 2 osiguranja.

Ah, da, još sam nešto saznala... "Ako baš želite padati s bicikla, padajte na bilo što, samo ne na zube. Radije lomite ruke, noge, samo ne zube. Imate pokriveno osiguranje za popravke zuba, čišćenje, što god, samo ih nemojte VADITI. Jer ako ih vadite, to ćete maaaasno platiti...." :-)

Sviđa mi se ovdje. Yeah!