Zapravo je post trebao imati potpuno drugačiji naslov: "A bag?", ali eto, posljedice su jače od uzroka.
Tako ja danas objašnjavam svom ping-pong-partneru (aha! Počela sam igrati ping-pong s kolegama Belgijancem i Španjolcem, imamo stol na katu gdje radimo na faksu :) i to me JAKO veseli!), kako ne mogu baš predugo igrati, jer moram juriti u trgovinu kupiti detergent za rublje, dok se trgovina ne zatvori. Naravno, trgovine se zatvaraju u 18, 18:30, a ako imate baš puno sreće, poneki supermarket u 20h. I onda on mene prosvijetli, da baš na putu do kuće imam jedan vrlo jeftini i oveći supermarket, inače radi do 20, petkom čak do 21h, mrak! Uuuuu, baš fino, ionako mi treba još ponešto stvari, odo' ja to vidjeti.
Nije loš supermarket, nešto bolji od razine Aldi/Lidl, a stvarno fino jeftin. I tako ja pokupujem ponešto, ma nije bilo baš ni puno... Potrošim hrpu vremena - to mi je jako velik problem, ne biste vjerovali (još jedna trivijalna stvar). Kupovati u Švedskoj ili Belgiji, gdje:
- nisi navikao na njihove marke proizvoda, pa ne možeš iz aviona nešto uočiti i odmah uzeti
- uopće ne kužiš što piše na tom omotu, jel se to kuha, jel se to peče, jel se to maže na kruh, jel to gotovo, šta to sve ima unutra...
I tako ja to sve obiđem, čekam u redu, zijev, dođem na kasu (inače, fora su im tu kase, lik ima jedna prazna kolica i tvoja puna, i sâm uzima artikle, skenira i trpa u prazna kolica - uopće nema pokretne trake i tako).
- ...2 bags please...
- What?
- ... 2 bags?
- Bags for what?
- ummm... (?!) For carrying the stuff?
- You don't have the bags?
- ummm... no... You don't sell the bags?
- ummm... nope...
- &(/$%#" & (ok, pozitivno je što sam to pitala lika na početku, ne na kraju...)
I šta ćemo sad... koliko puta sam se zaklela da ću UVIJEK nositi vrećice sa sobom...? Imam ruksak na leđima, s laptopom s extended baterijom, ok stane još ponešto u moj Sport Billy ruksak, al ne baš sve... Na kraju mi je uspio reći da bi tamo i tamo, pored tih i tih polica, trebalo biti nekakvih kutija... Odem tamo, a tamo - one kutije za prljavi veš :-D Auuu, pa ne nudi mi valjda to?!? I pukom srećom nabasam na tetu koja u svojim kolicima ima običnu kartonsku kutiju, pitam ju otkud joj to, odem i napikam si jedva nekakvu kutiju. Sva sretna, fino inžinjerski proračunam, ovo sve ide u ruksak, ovaj ostatak taman fino u kutiju. Opet stanem u red, sve ispočetka, sad više ni ne računam koliko sam dugo u trgovini... Riješim to, hajd'mo na put...
I zaključim da nema smisla ići autobusom, sad je već kasno i busevi su rijetki, moram se vraćati do stanice, moram s tom kutijetinom ulaziti i izlaziti (ovo je teže nego što mislite, zbog sustava provjere karata, trust me!), idem ja pjehe, pa sad kad je snijeg često idem pjehe na posao, nema 20 minuta od trgovine do doma. Mda, Ivki... Mali je problem što na leđima imaš 3.5 kg laptopa, 1.5 l omekšivača, 1 l tekućeg detergenta, 1.5 l soka, 1 l mlijeka... (ok, to čak i nije neki problem, moj McKinley ruksak je heroj, a ja ne žalim ni jedne od 250 kn koliko sam ga platila). Puno je veći problem što u rukama imaš ne-baš laganu kutiju od jedno 5-6-7 kg, što kutija nije baš jako s(p)retno rješenje za nošenje jer su ti ruke u neprirodnom položaju, što je vani - N °C, pa em moraš nositi rukavice (pa ti se kutija kliže), em je ponegdje blaaago zaleđeno pa moraš pazit da se ne prospeš po cesti. Al šta je to za mene, pa radila sam ja i veće gluposti u životu...
I tako... put od 20 minuta se pretvorio u nekih 45 ako se ne varam, mic po mic, staneš na svakom trećem stupiću, makneš ruke iz glupog položaja, nasloniš se na kutiju i misliš "hm, kako bi si mogla pomoći?" :-D Naravno, nigdje žive pješačko-biciklističke duše da pripomogne (nije mi cesta baš najprometnija), vozači te samo pomalo čudno pogledaju. Što si bliže doma, sve više se odmaraš, i sve se manje smiješ samoj sebi jer ti je situacija sve problematičnija... Zadnjih 50 m nabasaš na nekog čikicu i žicaš ga da ti to ponese, na što on zaključi da to uopće nije heavy, ma da, znam da nije heavy, al eto ja to nosim već N minuta i nemam baš jako velike ruke, pa mi je malo nezgrapno i tako :-D Jadničak mi je to ponio iako mu je bilo u suprotnom smjeru od kuće, dragi on...
I nekako se dovučeš do svog 4. kata (imamo lift u paviljonu, hehe, koji se kvari svaki treći dan)... i taman kad misliš "e sad je gotovo", shvatiš da problemi tek počinju :-D Da si stvarno zeznuo, i da su ti mišići ruku sad toliko u komi (privremeno, naravno), da nema nikakve šanse da, npr. skineš ruksak s leđa?!? :-D Netko je spominjao trivijalne stvari... ? :-) Pa se onda malo više migoljiš, opet se počneš smijati sam sebi, onda opet malo živiš avanturistički pokušavajući takvim rukama izvući vrelu pizzu iz pećnice, i tako...
A trebala sam večeras krenuti u avanturu "operi veš u mašinama u domskoj praonici" (potaknuta iskustvima iz Njemačke, to će isto zahtijevati novi post :D), a trebala sam sutra ići bauljati po Antwerpenu... Nešto mi se čini da od svega toga - ništa :-)
A bar ću vrećice staviti u ruksak...
Nema komentara:
Objavi komentar